Negde jesenas je kao bomba odjeknula vest po kojoj Svetska zdravstvena organizacija (SZO) navodi da mesne prerađevine poput slanine, kobasice, šunke mogu da izazovu rak. Agencija za istraživanja o raku (IARC), sa sedištem u Lionu, Francuska, koja radi pod okriljem SZO, objavila je da postoje “dovoljni dokazi” da mesne prerađevine mogu da izazovu rak. Sada, nekih 10 meseci kasnije, jasno je da SZO nije uništila mesnu industiju, ali tada su mnogi stavili prst na čelo i zabrinuli se šta jedu. U čemu je suština problema?
Analiza: slanina i rak
Najbolje je da zastanemo za trenutak i analiziramo o čemu se ovde radi. Da li je moguće da su naši preci recimo sa početka prošlog veka kopali sami sebi jamu pravljenjem kobasica i slanine? Ne bih rekla. U stara vremena rak je bio redak na našim prostorima kao recimo neka egzotična bolest sa Madagaskara, ali danas je sasvim druga priča. Drugo vreme, drugačija i hrana.
Slanina iz 1906. i 2016. su dve sasvim različite slanine. U prvom slučaju, proizvod nastaje od sveže svinjske slanine i soli, koja se posle procesa usoljavanja suši u pušnici na bukovom drvetu i/ili kuva. U savremenoj varijanti industrijskog proizvoda pod nazivom slanina, pored pomenutih dodaju se aditivi. Konzervansi na primer E-250, stabilizatori recimo E-407 C i još možda po neki aditiv. Verujem da shvatate u čemu je razlika.
Kod kobasica ili drugih mesnih prerađevina spisak aditiva je još duži. Kada zatrujemo hranu dobijemo bolest. Logično. Nebi bilo prvi put da neki prehrambeni aditiv pokaže svoja kancerogena svojstva i potom momentalno bude zabranjen. Umesto da krenemo od glave i bavimo se hemijom koja je hranu i zatrovala, stručnjaci iz IARC idu od repa i kažu da je slanina jednaka azbestu. Zar je moguće da sada jedemo toliko zatrovanu hranu da ne pomaže jednostavna zabrana nekog E-xxx? Možda.
Šta zaista izaziva rak?
Ovo pitanje dugo neće imati odgovor, jer je u pitanju kombinacija mnogih faktora. Između ostalog, krivac se može tražiti i u savremenoj proizvodnji i preradi mesa. Od uzgoja sirovine, dakle svinja (kao i goveda i živine) koja se kljukaju antibioticima i čime sve ne, a hrane se delimično i GMO hranom, potom u mesnoj industriji uz obilje aditiva pretvaraju u savršene kobasice, šunkicu i slaninicu. Mesna industrija uvek ima prvo na umu profit, a potom sve ostalo. Uvozi se sve i svašta iz kategorije “đubre od mesa”, kao i meso pred istek roka (zaleđeno) jer je to naravno jeftinije nego recimo sirovina iz Srbije. Svi u lancu doprinose tome da je kvalitet proizvoda sve gori, a količina i jačina toksina u njima sve veća. Dakle, kao civilizacija smo otišli od zdravog kvaliteta u komercijalni kancerogeni kvantitet. Čast izuzecima.
Sve ono što su naši preci činili u tradicionalnoj proizvodnji mesa je potpuno prirodno i neškodljivo. Danas toga ima samo ako imate potpuno kontrolisan proizvodni proces, od njive do stola. Znači bez GMO stočne hrane, pesticida i drugih otrova i naravno aditiva (osim prirodnih začina) u proizvodnji. Kod ovih izuzetaka slanina, šunka i kobasica su vrhunskog kvaliteta i mnogostruko zdraviji od onih prvih. Kada proizvođač mesa bude prodavao onakve proizvode kakve bi bez bojazni mogao dati i svojoj deci, rešićemo problem. Za sada ne postoje naznake da će se to desiti.
Šta preostaje nama kao krajnjim potošačima? Da li da bez razmišljanja jurimo akcije u marketima ili ne? Kao i u svemu drugome, umerenost i u konzumiranju slaninice i ostalih mesnih prerađevina je ključni faktor u smanjenju rizika za dobijanje raka. Izaberite kvalitet, bolje je kupiti 100 g najkvalitetnije (i najskuplje) slaninice/pančete nego pola kilograma (ili više) one obilato filovane aditivima. Čitajte deklaracije, nemojte ih ignorisati.
Posledice
Za sada u Srbiji nema neke brige oko toga koliko slanina zaista utiče na rak i više je predmet podsmeha. Od jesenas se promenilo skoro pa ništa. Međutim, kao očigledna posledica primene preporuka SZO moguće je da će mnoge klanice morati da menjaju staru praksu ili se prebaciti na potpuno organsku proizvodu bez ikakve upotrebe aditiva. Takođe posledice će pretrpeti i stočari, svinjari i peradari, a uz njih i proizvođači stočne hrane, koji će obustaviti ili smanjiti proizvodnju i/ili preći na organsku.
Sve u svemu nama kao krajnjim potrošačima meso i prerađevine će biti skuplje i manje će se koristiti.