Скочи на садржај

Beli luk u ishrani

beli-lukKinesi, Indusi, Egipćani, Grci i Rimljani, gajili su beli luk od davnina, kao hranljivu, začinsku i lekovitu biljku. U narodnoj medicini koristio se kao sredstvo za jačanje organizma i za podizanje apetita, kod poremećenog varenja, kožnih bolesti, reumatizma, hemoroida i dr. Naučna istraživanja ukazuju da razgradnjom alicina nastaju jedinjenja koja reaguju sa crvenim krvnim zrncima i  učestvuju u proizvodnji vodonik sulfida koji dovodi do  opuštanja krvnih sudova olakšanog protoka krvi. To za posledicu ima sniženje krvnog pritiska.

Lekovitost belog luka pripisuje se etarskom ulju, specifičnog mirisa, iz koga je izolovano nepostojna uljana supstanca – alicin. Alicin ima baktericidno dejstvo prema mnogim grampozitivnim i gramnegativnim bakterijama, kao što su stafilokoke, streptokoke, bacil, tifusa, dizenterije, kolere i drugi. Takođe, beli luk ima antivirusno i antigljivično dejstvo. Opšta je upotreba belog luka u lečenju bolesti srca i krvnih sudova, a pre svega povišenog krvnog pritiska. Pored toga može se koristiti za regulaciju rada svih sistema u organizmu (respiratornog, digestivnog, nervnog, imunog i dr.)

Beli luk je i antioksidant. Sadrži i veće količine vitamina C. Tradicionalna medicina koristi beli luk u prevenciji ateroskleroze i njenih kliničkih manifestacija, i na sniženje holesterola u krvi.

Beli luk treba dodavati u jela sa lisnatim povrćem, koja mogu da budu kontaminirana.

U lekovite svrhe, beli luk se može koristiti u više oblika, kao svež, tinktura, macerat, sirće, sirup ili kao etarsko ulje. Preporučuje se kao sastaojak salata i kao obavezni začin u svakodnevnoj pripremi jela. Ne treba ga usitnjavati.

Medicina uvažava luk, pre svega crni i beli, a zatim i praziluk, vlašac i dr. vrste u lečenju šećerne bolesti (sok, sirov, kuvan). Ukoliko se koristi veća količina belog luka i ishrani to je nivo glukoze u krvi niži.